Sve je (ne)moguće u Indiji
Točnih podataka o broju “djece s ceste” u Indiji nema, a procjene se kreću od 10-25 milijuna. Mnoga od njih ne dožive niti punoljetnost, neka su uvučena u podzemlje kriminala i prostitucije, doživotno osakaćena u svrhu uspješnijeg prosjačenja, neka iskorištavana za rad odmalena od strane vlastitih obitelji, a neka su, spletom životnih tragedija i prirodnih katastrofa, ostala bez roditelja i domova prepuštena sama sebi. Različitih životnih priča, ozbiljnih i teških je na stotine. Ovo su priče o djeci i ponekom odraslom pojedincu od kojih su neki uplašeni i bespomoćni baš poput djece, dok se drugi otvorenog srca svaki, baš svaki dan bore kako bi djeci s ceste, bez hrane, roditelja i krova nad glavom, osigurali egzistenciju. Unatoč brizi i trudu altruističnih pojedinaca i volontera, mnoga djeca ne uspijevaju prevladati traume koje su doživjeli, mnoga nemaju šanse nastaviti obrazovanje zbog nedostatka novca koje svako pojedino sklonište, dom ili organizacija te vrste ima, jer uglavnom ovise o donacijama. Saint-Exupéry-jev Mali princ bio je u pravu kad je rekao da djeca moraju mnogo toga praštati odraslima. A ipak, lica i srca ove djece, prema nama odraslima su nasmijana i otvorena. Često će vam s osmjehom reći, sve je moguće u Indiji. Upoznajte ih kroz narednih nekoliko priča praćenih fotografijama i uvjerite se koliko su u pravu. Želite li se na bilo koji način priključiti i pomoći im kao volonteri, donori ili sponzori, slobodno nam se javite. Različite mogućnosti su otvorene. Za sve informacije obratite nam se
na e-mail adresu: for.children.smile@gmail.com
Ovo je prva priča…Gipsy priča
Ponosni i na rubu
Jedan je od najstarijih indijskih gradova, okružen je pustinjom, a njegov centar i središte spiritualnog predstavlja sveto jezero. Poznat po brojnim festivalima i hramovima, u njemu u stalnom žamoru žive svećenici i beskućnici, brojni prodavači tekstila i nakita, ugostitelji svih razina te neizostavne krave i lukavi majmuni koji vas vrebaju s krovova kuća. Istovremeno miran i bučan, harmoničan i nemilosrdan, jedan je od onih gradova koji ostaju dugo u vama nakon što iz njega odete. No ovo nije priča o Pushkaru. Ovo je priča o Aniti, Giti i djeci, priča o gipsy svijetu na rubu Pushkara. Na prvi pogled nasmijana i ponosna, predivna Anita otvoreno priča o svom životu. Udovica je i majka dječaka od dvije i pol godine, a u svoju starosnu dob nije sigurna, misli da ima devetnaest, možda i dvadeset godina. Poštujući kulturu u kojoj je rođena i u kojoj živi, za nju drugi brak ne dolazi u obzir, niti unutar gipsy zajednice, a izvan nje još manje. Živi u gipsy naselju, u pustinji izvan samog grada. Najbolja prijateljica, sestra, majka i životni oslonac joj je tridesetpetogodišnja Gita, koja o svojih petero djece manje više brine sama. Sama zato što, iako je udana, nema čvrst oslonac u suprugu, koji većinu vremena izbiva van naselja. Pričajući o svom životu, Anita i Gita ponosno naglašavaju da one ne prose. One su umjetnice. Za svoj i život svoje djece zarađuju plesom, oslikavanjem drugih kanom, izradom i prodajom nakita. Ne tako davno, na ulicama Pushkara biste, nakon samo nekoliko koraka, naišli na gipsyje koji bi za vas svirali, pjevali, plesali i ukrašavali vas kanom i nakitom. Međutim, nakon intervencija lokalne policije i zabrane izvođenja gipsy performansa, sve teže pronalaze načine kako zaraditi i prehraniti obitelji. Anita spominje kako je završila u zatvoru zbog crtanja kane jednoj turistkinji na cesti. Nakon nekoliko dana i 5000 rupija (cca 500 kuna), bila je slobodna. Tih 5000 rupija njima predstavlja pravo malo bogatstvo jer se od tog iznosa može kupiti dovoljno hrane da se na dva tjedna prehrani njihova zajednica, njih četrdesetak. Sada, jedino što im preostaje je da turiste koje upoznaju na cesti, a koji žele doživjeti ljepotu gipsy kulture, pokušaju dovesti u svoj kamp. Obje žive u šatorima, vanjsko ognjište na kojem kuhaju dijele s ostatkom zajednice, a dječje igralište je pustinja i željeznička pruga u blizini. Djeca, polugola i bosa, nasmijana od uha do uha, otvorite li se prema njima, prihvatit će vas u trenutku i više se od vas neće odvajati. Plesat će s vama, igrati se s vama i dati vam ljubav, kakvu samo djeca znaju. Pričajući o djeci, Anitine oči naglo postaju ozbiljne. Ne vidi budućnost za svog malog sina. Ne može ga prehraniti, pružiti mu čvrst krov nad glavom, školovati ga. Dani su većinu godine nesnosno vrući, a noću Anita spava svega nekoliko sati jer mora održavati vatru koja ih grije. Naime, ljeti se prosječna temperatura kreće od 25°C do 45 °C, zimi se prosječna dnevna temperatura s 22 °C noću spušta i do 3 °C, a hladni zimski pustinjski vjetar pruža osjećaj još nižih temperatura. Zbog takvih teških životnih uvjeta, većina njihove djece je stalno bolesna. Imaju problema s plućima, kožom i očima zbog pustinjskog pijeska, a adekvatnu medicinsku pomoć moraju platiti. Javne bolnice, kaže Anita, ne žele primiti gipsye, pa se moraju obratiti privatnim liječnicima, naravno, ukoliko imaju novca u tom trenutku. Pustinja je nemilosrdna, kaže Anita. Jedina mogućnost koju vidi, je da skupi novac za putovnicu i vizu i na nekoliko mjeseci pobjegne negdje daleko. Negdje, gdje će svojim plesom uspjeti zaraditi dovoljno za život, barem na neko vrijeme. Čim se spomene glazba i ples, Anitine oči opet se smiju. Za nju to nije samo izvor prihoda. Za nju je to način života. Iako su gipsyji “ispod” najniže kaste u Indiji i kao takvi su do kraja obezvrijeđeni, otvorenost srca, gipsy dušu i njihovu umjetnost im nitko ne može oduzeti.
Tekst: Jelena Jelinić Mehkek & Ivana Nikolić
Fotografije: Vlado Cvirn
